Galerija Knina

[zbogcegatevolim]

Kad se proðe ulaz malo izdignut od ploènika, tek sa dva tri stepenika, i uvuèen od kiše i vjetra, i otvore, ne baš masivna zastakljena vrata od drveta, bajkoviti svijet željeza nahrupi bi pred ušavši namjernika. U zimske dane, biježeæi od ljute bure, kao dobar zaklon i kratki predah, mogla je poslužiti uprav ta željezara.


Sjecam se kako sam se kao malo dijete s naporom penjala uz za mene tada visoke 2-3 stepenice kojima se ulazilo u zeljezar. Varam li se ili su se u ta davna vremena tamo kupovale i prve gramofonske ploce? Nije ih bilo puno, stajale su u malim otvorenim kartonskim kutijama koje bi trgovac stavio na banak da se moze izabrati izmedju nekoliko....Sjecam se da je to bio prostran ducan pokriven brodskim podom. A prodavale su se tu i razne porculanske figurice koje nisu nicemu sluzile ali ih je bilo u skoro svakoj kuci.
Zasigurno znam da su se kasnije ploce kupovale slicnom ducanju negdje kod Revije, negdje preko puta željeznicke stanice...ili sam to sanjala....?

[Peky]

Rekao bih da si pomjesala malo jave i malo sanje , ljepa kombinacija .
Ne mogu se sjetiti zeljezare o kojoj pises i tog ulaza sa par stepenica . Doduse bila je preko puta zgrade u kojoj sam stanovao jedna trgovina u kojoj se prodavalo sudje , metalne , staklene i keramicke posude i slicne stvari , ta trgovina je do vrata imala par stepenica . Mozda je to ta trgovina . Nisam siguran ali cini mi se da je tamo radio Dusan Zelenbaba .
E , vidis , sto se tice ploca , ne mogu se sjetiti gdje su se prodavale prije Jugotonove prodavaonice ( trgovina je bila Dinarkina , vjerovatno joj je to bio samo naziv ? ) a nalazila se prekoputa Zidica .
Ili mozda i ja izvlacim neke slike iz svojih snova .

[zbogcegatevolim]

[quote="Peky"]Rekao bih da si pomjesala malo jave i malo sanje , ljepa kombinacija .


Lako je moguce da sam sve pomijesala, ali imas pravo , tamo u dnu grada bio je taj veliki ducan i tamo je bilo izmedju ostalog i sudja.
Ali zasigurno znam da su se ploce puuuno prije prodavale u tim kartonskim kutijama u nekom drugom ducanu, a tek onda je dosao jugotonov ducan. On pripada vec novoj eri LP-a.
To samo znaci da sam ja vrlo stara i da pamtim i neke prastare detalje koji se pomalo gube u magli. Morat cu se propitati kod nekih jos malo starijih pa cu poslati ispravak.

[zbogcegatevolim]

[Provjereno:
Imas pravo, radi se ipak o dva ducana: jedan je bio zeljezar u dnu grada, a drugi je bio ducan sa sudjem i raznim drugim stvarima, s drvenim podom itd... u blizini. Ali ipak je tacno, koliko god bilo cudno, u tom zeljezaru su se uz poljoprivredne strojeve i ostalo, kupovale prve gramofonske ploce.
Drugi zeljezar je bio preko puta zeljeznicke stanice (sada neki turisticki biro) i tamo su se kasnije kupovale gramofonske ploce, u doba kada sam ja bradom mogla dosegnuti rub banka. A to je bilo jako davno:o)... Prije pola stoljeca!

[Repko]

Vjerovatno zeljezara koju je Aco opisao je zaljezara u donjem gradu preko puta ona dva hrasta gdje su povise zeljezare zivili Bumberi i Zelenovici.Stvarno u toj zeljezari mogao si kupiti od kolomasti pa do lanaca na kile i od diditija do galice.Stvarno bila je dosta dobro opremljena kako je Aco napisao i ljudi su dolazili iz daljina da bi tu mogli kupiti robu koji druga mjesta nisu imala.U toj prodavaonici(zeljezari) poslovodja je bio Nikica Biserko tz.Bisni i uvjek je nosio plavi radni mantil i svaki pola sata pretcavao preko puta do Slavije na gemist.Takodje su bile u to doba jos dvije zeljezare.Jedna je bija preko puta stanise u domu sindikata,isto dobro opremljena i vise su se prodavali sudje i laka metalna roba.Poslovodj je bio pok. Kojo Kosta Mirkovic.Treca zaljezarija je bila odmah do Balkana ,prema Gasparevicem mostu.To je bila vise kao poljoprivredna apoteka,ali si isto mogao kupiti potkove za konje i tako slicne zeljezne stvari.

[aco]

bas ti hvala repko, dopunio si mnoga prazna mjesta i ukazao na druge dvije, od kojih je svaka bila osobena za sebe, ali ipak mislim ni jedna tako velelebna ka ona dolje, kojoj su ladice od uglacana drveta sezale do stropa da si im tesko moga ugledati kraja.
sto se tice poslovodje i slavije, koja je bila na boljem mjestu od gostione preko puta, ta dopuna govori sama za sebe.
uzgred, mislim da uprav u ovim dopunama je iskoristena prava prilika za sto zornije ozivljavanje prostora, vremena i ljudi nasega knina.

[ile cenic]

sjecam se da je izmedju revije i zgrade u kojoj je bila zeljezara,postojala je prodavaonica muzickih rekvizita u kojoj je radio Jovica Radic pa je kasnije presao preko puta zidica.

[Peky]

Preko puta zeljeznicke stanice (lampe) nalazila se ta zgrada sa vojnim stanovima na prvom i drugom spratu a dole je sa ljeve strane bila trgovina Revija iz Sibenika i jedna manja prostorija u kojoj je bila isto trgovina , kao sto rece Ile . Izmedju tih trgovina bio je prolaz za Vojnu menzu i druge stambene objekte . Do nje je bila zgrada u kojoj se nalazila Dinarkina zeljezara , povise nje Komitet i Radio Knin . Pe ide Posta , vojni stambeni peviljon , zelj. konacist , itd ... , e onda Derala , Grahovo ...

Izmedju Vrankovica i Slavije , preko puta zeljezare , kao stubovi Triumfalne kapije stajale su dvi platane , otvarajuci put na rivu , nasip i zogove za balote . Kazu da su te platane a i druge u donjem dijelu grada sadjene u vreme Marije Terezije .

[dean beric]

Moj balkon prema dvoristu sluzio je za susenje robe, katkad sa sjedenje uvece kad sunce ode iza bandijere, cak i za veceravanje. Nekad me s njega mama zvala kuæi.
Balkon prema ulici je bio puno znacajniji. S moje strane ulice vidio bih sentadu ispred Granda i zidic (ZIDIC!!!), a preko Delikates (Kukolj) Tacku (Tacka) mljekaru, slasticarnu (Dzemo), mlijecni restoran (Dragec) kasnije Bagat (Drina), a zimi se nazirao Elektromaterijal i cuo mali, glasni zvucnik sa pjesmama po izboru Jovice Radica ili nekog kupca. S balkona sam gledao prolaznike, kola (kasnije aute) za kruh ili smece, neke dogadjaje, a obavezno poplavu ulice, redovnu poslije pljuska ili vatrogasnu cisternu kad bi polivala ulicu ljeti popodne. Cudilo me sto voda ispred sebe dize prasinu, a malo poslije bi se miris svjezine popeo do drugog kata. Prema ulici su balkone imali i Buce i Novak, a i Karlo ili Miroslav s drugog kata gdje su se mijenjali stanari, uglavnom vojna lica. Sredinom juna bi dolazio miris lipa ispred Granda i jos kao mali najprije sam naucio lipanj, a poslije sijecanj, veljacu i td. Prije izlaska van izasao bih na balkon provjeriti vrijeme i pogledati ima li koga, pogotovo poslije petog sata Ekonomske.
Danas kad dodjem u Knin u petak popodne najprije otvorim balkon, kao prozracice se kuca, a ustvari da udju zvukovi i mirisi proslosti. Soba je ionako, kao i nekad, ista.

[Peky]

Deanova prica o portunu povuce me u proslost i trenutke koje smo provodili u nekima od njih udarajuci slicice , pricajuci price u ljetne duge noci (obicno su to bile stravicne price), cekajuci da kisa stane ili cekajuci prijatelja a poslje i simpatije , pa cure , pa zenu , da zavrsi sa uredjivanjem i sidje vec jednom .
Najjaci je bio Djolin portun (mi ga zvali tako po nasem prijatelju Djoki Karanovicu) inace stajali su tu i drugi , znani i neznani .
Izmedju ostalih i Muki - Mute (Nikica Zivkovic) , Macko (Ujakovic) Sostari ...
Puno je porodica protutnjalo kroz tu kucu cekajuci bolje dane i bolji smjestaj .
Cini mi se da je to bila nekad zgrada Milicije i da je u podrumu bio zatvor . Mozda me samo memorija zeza .
Spominjem ga zato sto je bio poseban , raritet . Zidovi debeli oko metar , sunce nikad nije udaralo na njega jer ga je zaklanjala zgrada ispred i kuca iza .
Kad krenes u njega iz Djolinog dvorista ,u koje se ulazilo sa glavne ulice , najprije se napijes vode iz cesme koja se nalazila sa ljeve strane
(jer nikad ne znas kad ces izbiti na zeljeno odrediste , kao da kreces u neizvjesnost) i kad si usao u njegovu tamu cekaju te sa obe strane
po velika prostorija iz kojih udara memla , prostorije su velicine koliko i stan koji je bio povise .
Tu su se nalazile supe koje su stanari koristili za drva , ugalj i kojesta drugo .
Strme kamene stepenice , bez ograde , samo zidovi , visok ,hladan , mracan po danu a nocu da ne govorim , koma .
Necesto je za vlaznih dana znala struja drmati kad dotaknes zid , valjda izolacija otisla .
Kad si izbio na prvo odmoriste ceka te dvokrilni prozor , obicno razbijenih stakala i na desno Djolina vrata .
E koliko smo tu proveli ljepih trenutaka , druzeci se uz tv-utakmice , karte , rjesavajuci tekuce probleme , nako sami ili u drustvu .
Bilo je tu svega zanimljivog .
Krenes dalje , motajuci tim kamenim stepenicama i nakon sljedeca dva odmorista , nos pun mirisa svjeze spremane hrane ,
u usima po koja psovka ili cika djece iza koje se u pozadini cuje muzika sa radija , izlazis u drugu ulicu nazvanu Manita ulica .
Nakon svega toga ugledas svjetlo dana ili svjetlost javne rasvjete i kazes jeeesss , prezivio .
E , onda biras , oces ljevo iza Pokrova ili desno prema Trefu ili dole niz Hotel .

[Peky]

LITERARNA VINJETA Br. 13

Napisao: Aco


Glasovi.
Pokatkad još uvijek, u ušima mi jasno odzvanjaju, zvonki glasovi djece, bivajući jedini znak života oko podneva u gradu, koji se prostro podno Dinare, u dolini Krke. Sapet u treptavom damaru vreloga zraka i usijanog kamena, bez zvuka i pokreta, teško pritisnut užarenom kuglom koja prži, više bi podsjećao na grad napušten pred pošasti, nego li na mjesto u kojemu i dalje bruji život. Grad bi naprosto zamro do ranih večernjih sati. Ti su glasovi dolazili iz hladom zaklonjenih dvorišta, sjenovitih kantuna, prolaza između zgrada punih propuha, iz dubine netom izribana stubišta od špricanog betona. Posebice živo od dječje larme bivalo je u dvorištu iza pošte i Revije, u prolazu na putu prema Sinobadima, kod one zgrade s lijeva, odmah iza Gašparevića mosta. Pa ipak, najživlje znalo je biti oko vijakovih i željezničkih zgrada, na sjeveroistočnim padinama Spasa.

Za žarkih dana ljeta, u podne, ulice su ostajale puste. Pored zaposlenog svijeta, koji i onako je ostaja po kancelarijama i u tvornici, svi ostali su gledali da se što prije zaklone od sunca. Čak su i gostione ostajale polu prazne, sa rijetkim gostima iz okolice, koji su omamljeni marendom i vrelim suncem, dremali pod lozom uz čašu vina.Za to vrijeme, ulicama su promicali sve ređi, zakasnili prolaznici. Žurili su oni kućama sa svojom spizom, koja je već samim time bila daleko skromnija od one kupovane u ranim jutarnjim satima. Oni, iz bliže okolice grada, nisu imali druge nego da se zapute kućama pijehe. Poslije završenih administrativnih poslova u gradu, ugovorenih posjeta, nabavljene robe koje nije bilo u njihovim zadrugama, zadnji od njih su hitali da se što prije domognu polja, gdje već mogu da zasjednu koji tren u hladu. Svoje sitne potrepštine oni su nosili ili u zobnicama ili u mrežama. Pokoji od njih su gonili magarad, na kojima subile velike vreće brašna i cukra, pripete uz samar, tako da se cio tovar ravnomjerno ljuljalo sa jedne na drugu stranu u sporom hodu izdržljivog četveronošca. Ako je sa njima i bilo male djece, koju bi poveli sa sobom da preko ljeta vide grad, ona su sad sjedila u samaru, među vrećama i zobnicama, ili su budući u žurbi njihovih tetaka i stričeva, bivala više vučena nego vođena za ruku, pri tome često zapinjući po neravnom putu i o kamenje u opancima ili novim trike-traka sandalama obučenim specijalno za tu priliku.

Za to vrijeme promicanja posljednje od čeljadi, usijanim ulicama grada, iz tajnovitih kutova, žbunja po dvorištima, sa stubišta zgrada, ili iz podruma sa prozorima od polupana stakla, odjekivali su u istom ritmu dozivanje, energično ubjeđivanje i bezbrižni smijeh. Sa žurbom onih na ulicama, ostajala je začuđenost imenima. Anite, Elizabete, Renate, Nives, Žane i Brigite , koja su odnekuda odjekivala. Bila su to sve imena izvikivana od isto tako nepoznatih i neobičnih, drugih imena. U toj nenadanoj zvučnoj kulisi, jedni su ostajali skriveni a drugi su sve više izmicali. I jedni i drugi bivali su istovremeno prepušteni životu svoje mašte, koja dovršuje njihove priče. Same te priče nisu bile ništa drugo do nastavak fantazije jednog ljeta. Oni prvi, zaranjajući do kraja u svoj nestvarni svijet bezbrižnosti djetinjstva, ovi drugi nemoćno se opirući neumitnosti neuspjeha u dokučivanju tajne onih imena, koja su ostajala za njima u onim prolazima i zaklonjenim dvorištima.

U glasovima dozivanja u čežnji od prikraćenosti, nastalih istodobno u bezbrižnom spokojstvu ispontanoj razigranosti, beskrajnog djetinjstva, bila je i ostala sadržana sva ljepota jednog neponovljivog ljetnjeg dana.

Sva ta imena, tako posebna i rijetka u nekim drugim mjestima, tu su se savršeno utapala u zrak, prožiman miomirisom ribe na lešo, varene blitvena i češnjaka na maslinovom ulju, šalše, petrusima i bosioka, koji su omamljivo prelazili na stubišta i dvorišta.

Zamišljanjima, kako onda tako isto i danas, preostajala je samo slutnja o tome kako izgledaju lica tih Ena, Iva, Paola i Žaklina, čija dozivanja još u ušima prolamaju tišinu podnevnog sata, jednog davnoga ljeta. Ti gromki glasovi nastavljaju svoje odjekivanje iz tajanstvenih dubina onih dvorišta, odzvanjaju po stubištima zgrada, sa pročeljima od kamenog veza i žbukom u boji ambera, vanile i burgundca, . Obuzetost pustim nagađanjima i uzaludnim ščekivanjem na pojavu tih lica , još uvijek neda zamijetiti fakat kako udaljenost vremenom raste, a prilika za otklanjanje zagonetke postaje sve manja.

U tom svijetu iz mašte, igre školice, kućica i doktora bile su česte.Užurbanost prenošenja lutki, sa jednoga mjesta na drugo, nekih bez nogu i ruku, sa počupanom kosom, umotanih u parče deke ili ručnika, birajući što skrovitije kutove, ostaje i dalje daleko od pogleda nepozvanih, daleko od napasti dječaka. Ako lite lutke-djeca nisu prenošene od jednog mjesta kuće do drugog mjesta doktora, oda su prenošeni mali špareti, minijaturne kredence sa lavorima, vanglama i šerpama u koje su pristavljani ručakovi, od trave, vode i pijeska, sve umišljajući kako tobošnji muževi samo što nisu stigli doma na ručak. Obično su te kućice ucrtavane po suhoj i ugaženoj zemlji dvorišta, ili su bile postavljane u kutovima stubišta. Vremenom, pred očima su ostajale zaustavljene slike tih zanetih malih matera, koje sa istom onom brižljivošću i rješenošću, kako to u sličnim prigodama čine njihove majke, negdje u sjeni onih dvorišta, metu i prostiru po zamišljenim kućama, prostirke pokupljene ispred ulaznih vrata, umjesto tepihe i odriješito naređivaju svojoj drugoj djeci, mlađima od sebe, što da čine

Na drugoj strani su Nikša i Dražen, Tode i Nine, Davor i Ilija. Oni su za to vrijeme uporno i jednako gonali pred sobom obruč od stare bačve, ćerali staro ćaćino ili ujakovo baciklo, ili letali bez stanke za izbušenom gumenom loptom po školskom dvorištu. Drugi bi za to vrijeme, sa sklepanim šmajserima i puščetinama, igrajući se njemaca i partizana, obijali stranu ispod tvrđave sve u nadglasavanju ko je koga prvi ubija. Bilo je tu i oni nešta malo starijih, koji su odlazili na sastavke, da tamo love guje i baje, sa kojima će poslije strašiti djevojčice. Najstariji su se za to vrijeme prokradali do željezničkog mosta na Krki, mimo znanja brižnih matera, i tamo skakali i ronili do mile volje.

Kada bi, poslije nekog vremena, najzad dosadilo motanje po vrbacima i blatnjavim obalama, po vrleti oko Spasa, dok čekaju na materin poziv za ručak, na redu je bila potraga za djevojčicama po skrivenim kućicama. Pronašavši ih, isprva bi započinjala zadirkivanja, a u stvari ismijavanja sa njihovom igrom. Videći kako djevojčice ne pridaju značaja njihovoj nazočnosti, ubrzo bi stali protrčavati kroz njihove kućice, sve zapinjući i čepajući po igračkama.Na kraju dolazi rušenje poslaganih igračaka sa slučajnim bacanjem lopte u pravcu kućica. Rušeći tako, sa zadovoljstvom nemira i pakosti, pristavljene ručkove i pospremljene krevete, u koje su djevojčice metnule svoje lutke da spavaju, vrijebali su svaku priliku da još većma izazovu bijes u njima. Isprva bi se djevojčice branile tako što bi, kao u ozbiljnoj ljutnji, jurile za dječacima, koji trčeći u krugu, puštaju djevijčicama priliku za doticanje i hvatanje. A onda bi, sa pola snage, u slijedećem trenu opet nedostižno im izmicali sve u smijehu. Kako upornosti i temeljitosti nauma dječaka da razljute djevijčice i razvale što su sagradile, ili poremete igru školice, nije bilo moguće stati na kraj, čak ni sa uporabom prikupljenih šiba, kao zadnje pribježište djevojčice bi, ostavljajući sve svoje lutke i razvaljene kućice, trčale materama pod prozore, dozivajući ih, tužeći se plačnim glasom i pogledajući u pravcu dječaka sa ujom od napasti koje nikako se osloboditi, nego je šta više i dalje sturmavala.

Matere, za to vrijeme, privodeći kraju pripravljanje ručka, i one sve više u žurbi jer samo što nije konac radnog dana, a to znači i povratak, umornog i nervoznog nji’ova čovjeka. Na graju i zapomaganje pod prozorom one isprva nisu obadivale, ostajući i dalje pored šporeta. Ženska djeca kada su to osjećala pa su pojačavale kenkanje i zapomaganje. Tako bi mater najzad bivala primorana pomoliti se na prozor, odakle bi stala vikati svome Dražnu:

- ‘oš li se ti smiriti jednom i ostaviti ih na miru, vrag uša’ u te!

Kako je mali Dražen već prije uteka sa vidika,a sestra ne popušta sa tuženjem, mater prelazi u jednu eksplicitnije strožu formu prijetnje, vičući još uvijek sa prozora:

- Dolazi brže u kuću, vrag s tobom vriću štopa’!

Obično, pošto i to ništa ne bi pomoglo, jer od muških nije bilo ni traga ni glasa, i dalje namjeravajući dovršenje započetoga, varjače su materama u ta doba služila kao posljednji autoritet, ako već nije bilo vremena da se ubere prut. Istrčavale bi tako najposlije matere sa autentičnom vankom, ugoneći svoje klapaca u kuću. Poslije toga bi zavlada mir po dvorištima i zgradama. Bilo je to u ono doba vrijeme ručka i obvezantnog spavanja poslije ručka, koji su mnogi glumili.

I danas stoje tamo one iste zgrade sa, uglavnom istim prolazima i kantunima, i ista ona dvorišta, u sjenama. Samo, danas su te zgrade postale nešta umorne, a ta dvorišta nešta više ugažena, nego li prije. U protoku vremena oni ipak i dalje ljubomorno skrivaju svoje davne, male, tajne, koje danas bivaju oživljavane u prepričavanju naslijednicima. Danas samo više nema one djece. Njihovi glasovi su utihnuli za stalno. Od te djece postali su odrasli ljudi. Neki od njih danas imaju svoju djecu, čak i svoje unuke. A neki od njih, tamo više i ne žive.

[dean beric]

Skoro svaka zgrada ima dvoriste i u tim dvoristima se uvijek nesto dogadjalo. Od svih dvorista za mene je bilo jedno posebno i kad bi mi u klapi rekli 'dvoriste' znalo se na koje se misli. To je dvoriste zgrade u kojoj su zivili Buce(1.kat) i Novak(3.kat) a na drugom prolazni uglavnom djeca oficira. Tu se odigralo skoro pola mojih prvih dozivljaja. Od raznih igara koje su tad postojale i koje polako odlaze u zaborav najveci dio je pocinjao bas tu, pa cak i kad je kisilo jer smo imali dosta pokrivenog prostora. U dvoristu nije bilo travke. Baka Ana (Bucina) je bezuspjesno pokusavala posaditi neki cvjetic sa strane, brinula se, zalivala, ali negdje polovinom juna bi poceli praznici i onda bi mi satrali ostatke. Kad sam bio u 8. osnovne u svakom od razreda od 1. do 8. je bio po jedan ili dva iz komsiluka uzeg ili sireg jer su svi dolazili tu i tu je bio centar dogadjanja.
Kad se god sjetim djetinjstva sjetim se Dvorista.

[Peky]

Napisao : torbrajle

KNINSKA BALADA
(odlomak jednog poglavlja)

Beskrajna i zamorna vožnja vlakom, usijano ljeto, cvrcanje cvrcaka, kloparanje kotaca vagona i brujanje Diesel-lokomotive. Popaljena sela, ruševine, neobradena polja i vinogradi, tuneli, kamenjar. Kada je vlak ulazio u stanicu, još sam bio na prozoru vagona, promatrao betonsku stanicnu zgradu i nekoliko ljudi pred cekaonicom. Odjednom sam se odlucio i kao probuden iz sna zgrabio kufer i iskocio iz polazeceg vlaka na peron.
KNIN! Ime, koje je samo par godina bilo poznato u Evropi, radio i televizija su donosili cesto izvještaje i sada je to ime "u svijetu" ponovo zaboravljeno. Ostavio sam kufer u prtljažnici, slijedeci vlak je polazio tek kasno popodne. Prazne ulice, nehotice se govori šapatom. Strana, drugacija lica, mnogi vojnici. Ruševine dviju zapaljenih kuca kod hotela "Granda", koga su bili zapoceli restaurirati: kroz srušeni vanjski zid vidi se nekadašnja kavana, koja je davno prije bila i kino-sala. Tamo sam kao dijete gledao sa tetkom prvi jugoslavenski film "Slavica". Sjetio sam se jednog ruskog filma, možda je to bio "Kameni cvijet". Sjedio sam zajedno sa mojom vršnjakinjom iz susjedstva i smijali smo se glasno, kada je u jednoj sceni netko mucio staru vješticu, koja je teatralno mlatarala sa rukama. Tragicna scena je bila meni i mojoj vršnjakinji komicna; dobili smo od tetke "strogi ukor", ali naš glasni smijeh je bio zarazan - i ona i još nekoliko ljudi u kinu su se morali glasno smijati.
U jednoj od zapaljenih kuca smo stanovali, vis-a-vis hotela "Granda": sa prozora na trecem katu sam gledao malu povorku mladih ljudi, koji su pljeskali i skandirali: Svršio je rat! Svršio je rat! Bilo je to u svibnju 1945! "Mi stanujemo vis-a-vis hotela Granda", rekla je nekome jednom tetka. Zvonka, nerazumljiva i tajanstvena rijeci "vis-a-vis" se kao nož usjekla u moju glavu: osjetio sam prijatnu strepnju prema svemu što je daleko, nedokucivo i izuzetno, pred bajkom života!
Ponovo u Kninu nakon još jednog nepotrebnog rata! Jedna od najranijih uspomena bilo je sjecanje na Knin - u ratu! Moja majka je umrla pocetkom 1944, imao sam nešto više od dvije godine i tetka Danica, oceva sestra, dovela me u Knin. Krajem 1944. godine vodile su se borbe, partizani su opkolili oblast grada i borili se protiv ostataka jedne njemacke divizije. Na nebu iznad Knina letjele su i zavijale njemacke "Štuke", grmile su eksplozije i tetka je, držeci me u krilu, utrcala u sklonište pokraj mosta na Krki, uklesano u vapnenoj stijeni brda pod tvrdavom.
- Molim vas, uzmite mi dijete! - rekla je tetka glasom, u kojemu se miješala molba, strah, patnicko samosažaljenje i zapovijedajuca odrješitost, o koju se nitko nije mogao oglušiti. U sumraku sam vidio samo dvije ruke, koje su me preuzele i spustile na tlo skloništa. Jedva sam mogao razaznati nekoliko blijedih lica uokvirenih u tamne marame; jedna žena je tiho mrmljala molitvu i zazivala svetog Antu u pomoc; starac u kutu je naslonio ruke i glavu na štap - ruke i štap su se stalno tresli, tako nešto sam prvi put vidio. Dok je tetka silazila u sklonište, jedna žena je glasno plakala:
- Ajme meni jadna ti sam, Nikola moj! Gdje si sada, tugo moja!
- Umirite se gospodo, nemojte kukati, doci ce vaš Nikola! - rece tetka nepoznatoj ženi, pokušavajuci prikriti nelagodnost sa patvorenim sažaljenjem, kakvo se u takvoj prilici dolikuje. Aleksandar se zacudio, da je žena na tetkine rijeci utjehe pocela još glasnije naricati.
- Ajde bogati, gospodo, što kukate! Doci ce vaš Nikola! Prestanite plakati, uplašili ste mi dijete! Eh! - rece tetka ljutito.
Kao da je dobila šamar, žena prestade naricati i obrisa šakom suze sa lica. Tetka sjede na jedan balvan u kutu skloništa i pozva me u njeno krilo.
- Dodi dušo tvojoj teti! Dodi!
U blizini skloništa eksplodira bomba i u tišini nakon eksplozije cula se molitva svetom Anti još glasnije. Iznenaden bukom eksplozije, odmah sam dotrcao tetki.
- Ne plaši se dušo, bombe padaju vani, nama se nece ništa dogoditi! Hajde, recitiraj nam tvoju novu pjesmicu!
Ja sam se sramežljivo smiješio i gledao pognute ljude, koji su u polutami sjedili na balvanima. Štap i ruke starca su se i dalje neumorno tresli.
- Nemoj se sramiti! Tko je to vidio da se takav hrabri momcic srami! Hajde, kako te teta ucila? "Ja sam momak, vatra živa..."
Najprije nesigurno i onda odlucno, stao sam par koraka ispred tetke:
- Ja sam momak - vatra živa,
ne bojim se nikoga:
ni ustaša, ni cetnika, niti Švaba!
Iako nisam znao što sam odverglao, bio sam siguran, da cu dobiti od tetke pohvalu i poljubac. Reakcija nije izostala: Jedna starija žena u crnini uskliknu: Sunce moje maleno! Neka te Bog poživi! Cuo se prigušeni smijeh neke žene, molitva svetom Anti prestade za trenutak; samo su se ruke i štap starca i dalje tresli. Na tetkinom licu je treperio zadovoljni osmijeh.
To je bio moj prvi javni nastup! Prvi nastup i prvo cijepljenje vakcinom protiv svake prirodne spontanosti. Možda se tada za citav život ukotvio refleks: majmunisanje je put prema takozvanom priznanju, pohvali ili divljenju! Majmunarije postaju profilakticni grc i magicni ritual, amulet protiv nemilosrdnih grubosti života, uvreda, gubitaka i poniženja!
Svi ostali dogadaji te prve godine u Kninu su nestali iz sjecanja. Mnogo godina kasnije je tetka cesto pripovijedala o životu u ratnim godinama. Jednom sam bio obolio, dobio visoku temperaturu i tetka je strahovala da ce umrijeti od upale pluca. Iako puna strepnje, uspjela je doprijeti do ambulante njemackog garnizona i do njemackog lijecnika i nije se dala istjerati, plakala je i molila, prikazivala bolest djeteta sa citavim arsenalom pantomimskog umijeca i napadima kašlja i ponavljala stalno "fibra, fibra", dok nije dobila tablete, koje joj lijecnik stavio u šaku i dao znak da o tome šuti. Tablete su pomogle i ja sam ubrzo ozdravio. Godinu dana kasnije tetka je vidjela lijecnika sasvim slucajno još jednom - iza rešetaka prozorcica teretnog vagona na kninskoj stanici u vlaku, koji je transportirao njemacke ratne zarobljenike. Odmah ga je prepoznala, imao je upale obraze, blijedo lice i još svježi ožiljak na celu. Tetka je za trenutak zaboravila situaciju u kojoj se lijecnik nalazio i pokušala mu sa znakovima objasniti da su njegove tablete pomogle i da je Aleksandar vec odrastao - ima skoro cetiri godine! Lijecnik se ocigledno sjetio tetkine posjete u garnizonskoj ambulanti, u njegovim umornim plavim ocima je zasvjetlucao davno zaboravljeni osmijeh.
- Vidi Ando - rece tetka prisutnoj susjedi - vidi, to je onaj lijecnik, koji mi je spasio Aleksandra! Jadna ti sam, nemam ništa u kuci! Molim te, potrci tvojoj kuci i donesi malo kruha i mlijeka. I malo sira, ako još imaš! Ja cu ti to sutra vratiti! Ja mu ne mogu zaboraviti da mi je spasio Aleksandra!
Anda otrca u njen stan u blizini stanice, dok se tetka i dalje zahvaljivala za dobro djelo i pokazivala sa svim registrima pantomime da ništa nema, što bi mu poklonila.
- Drugarice, zabranjeno je razgovarati sa fašistima! - pride tetki partizan sa puškom na ramenu.
- On nije fašista, gospodine! On je lijecnik! On mi je dao tablete za moga maloga Aleksandra; da nije bilo njega, Aleksandar bi bio umro, gospodine!
- Ja nisam gospodin drugarice, ja sam drug!
- Što je mene briga što ste vi, ali ja sam za vas gospoda! To znaci, da mogu razgovarati sa kim ja hocu, gospodine! Bilo bi bolje, da imate malo više srca, a ne samo tu pušku na ramenu! - rece tetka ljutito.
Partizan slegnu ramenima i vidjevši prkosnu odrješitost na tetkinom licu, odluci dalje ne raspravljati. Okrenuo se i pravio da ne primjecuje, kada je tetka dala iznenadenom lijecniku flašu mlijeka, kruh i sir, koje je zadihana Anda u posljednji trenutak prije polaska vlaka trceci donijela. Tetka je stajala pokraj kolosijeka pognute glave: nije željela da lijecnik primijeti suze na njenim obrazima.
- Bože moj, da li ce ostati na životu? - rekla je tiho.
Išao sam polagano praznom ulicom. Mala tržnica, prazni kameni stolovi za prodaju poljoprivrednih produkata, nikoga. Tu su se nekada održavali plesovi i priredbe ucenika gimnazije. Nisam išao dalje do mosta, tamo su stajali vojnici i kontrolirali rijetka vozila. Zastao sam kod kuce u kojoj je nekada stanovala tetkina rodaka Nevenka, kroz odškrinuta napukla vrata su se vidjele drvene stepenice, (sjetio sam ih se!) - bio je to pogled kao u otvorenu grobnicu. U starinskoj vitrini je bilo poredano nekoliko srebrnih pehara; kada sam tamo dolazio sa tetkom, smio sam uzeti dva srebrna pehara i udariti jednim u drugoga: srebrni zvon pehara je bio cist i tajanstven, ispunio bi me ushicenjem - bio je to uvod u cudesni svijet bajki! Srebrni zvon pehara - cist kao duša djeteta! Kada sam cetrdeset godina kasnije jednog dana kupio šest malih srebrnih pehara i postavio ih u staklenu vitrinu, moji ukucani su se zacudili - sve su drugo ocekivali: tako nešto kao srebrni pehari nije bilo u skladu sa mojim ukusom. A sada: pogled kroz oronula odškrinuta vrata na drveno razrušeno stepenište koje vodi u praznu tamnu prostoriju u kojoj je nekada lebdio srebrni zvon pehara!
Prošetao sam obalom Krke, rijeka je još uvijek plavo zelena, nekada su tamo rasle trstike sa "macama“. U ulici koja vodi od Dešica prema tvrdavi pošao sam prema kuci, gdje smo poslije drugog svjetskog rata stanovali, jedva sam je prepoznao, jedan kat je nadograden. Na nekadašnjoj livadi, na kojoj su sada stambene zgrade, sakupljao sam male puževe kucice, "pale iz oblaka sa kišom". Nekoliko godina su tamo rasli kukuruzi; tamo sam se cesto sakrivao sa Krešom - bio je par godina stariji od mene - dok se ne bi zacuo tetkin urlik. Kada bi obojica skocili i kao zecevi dotrcali iz kukuruzišta, pitala je strogo: Što uvijek radite vas dvojica tamo u kukuruzima? Gradimo kucicu!
Vidoviceva kuca još stoji i nekadašnja pilana, uvijek puna mirisa svježe pilotine. Ulica, kojom sam cesto trcao, zviždao i dahtanjem imitirao parnu lokomotivu je sada asfaltirana. Pogled prema stanici i kolosijecima je bio onda otvoren, tamo još nije bilo ni jedne zgrade; mogao sam jednom vidjeti, kada se jedna lokomotiva manevarka sudarila sa grupom teretnih vagona. Tetka i njena prijateljica iz susjedstva su šaputale, da je strojovodi otkinuta glava.
Pokucao sam na vrata jedne kuce i htio pitati da li je još netko tu, tko je u staroj kuci stanovao u danima moga djetinjstva. Na trecem katu kuce otvori vrata robusna starica. Predstavio sam se i ona me se sjeti: bila je moja prva "licna" krojacica. Sjetila se, da je za mene krojila dvoje kratkih hlaca, jedne sive i jedne smede. Kaže da sam imao lokne i bujnu smedu kosu. Pokaza mi sa prozora mjesto, gdje je nekada bila betonska jama u kojoj se gasilo vapno i u koju me jednom Krešo nehotice gurnuo i Arsen, nešto stariji djecak iz susjedstva iz nje izvukao - i ruina "fratarske kuce", koja je djeci cesto služila kao javni zahod: sada su tamo betonske stambene zgrade.
"Tako ti je to moj - mali Aleksandre - vrijeme prolazi!"
Ispricao sam mojoj krojacici, kako sam za tetku "nosio jaja". Sjeo bih na preokrenutu stolicicu (škanjel) i onda bih se natezao sve dok tetka ne bi svecano iz škanjela podigla i pokazala jaje. Jednom, kada tetka nije imala ni jedno jaje, sanio sam - komad sapuna! Tetka, barba i susjeda su bili oduševljeni! Tako jednostavno sam postajao junak dana!
Pošao sam putem, koji vodi prema tvrdavi. Na prašnjavoj stazi koja se odvaja na desno, ugledao sam stakleni kliker. Uzeo sam ga pažljivo, obrisao prašinu i pogledao kroz njega prema jednom oblaku: trenutak apsolutne srece! Moj puteljak, odakle sam cesto promatrao dolazak vlakova iz Zagreba i brao divlje jagode. Negdje tamo sam se igrao sa vršnjakom, koji je cuvao koze. Moj prašnjavi puteljak i sada ogromni grmovi sa divljim jagodama. Od njihovih cvjetova sam pravio "eau de cologne", latice bijeloružicastih cvjetova u flašici sa vodom su ostavljene u suncu nakon izvjesnog vremena više smrdjele nego mirisale; par ukradenih kapi rakije bi dali mirisu "kolonjske vode" posebnu notu! Prašnjavi put iz moga djetinjstva i na njemu nadeni kliker - u njemu je okovana sva radost moje djecje duše, koja još nije upoznala strepnju, strah i žalost! U obližnjoj borovoj šumici – u boricima – sakupio sam pet šišarka i osluškivao šum vjetra u krošnjama preostalih ostarjelih borova, krošnje su šumile kao i nekada! Poželio sam da negdje izmedu borova zacujem tetku kako me zove, njen strogi glas i majcinski zaštitnicki smijeh, ali osim vjetra u krošnjama i buke grada ništa se nije culo, tetka i barba pocivaju na groblju u Vrbniku. Moja "Sablja dimiskija", tako su je nazivali u porodici zbog njene odrješitosti i tvrdoglave upornosti; borila se protiv nedaca života, doživjela tri rata i umrla u devedeset i drugoj godini, zaspala. Njen muž je umro u sto i prvoj godini života, bio je dobrodušni skoro gluhi starac; bez tetke bi sa njegovom blagim i ponekad tvrdoglavim karakterom bio propao u životu. Na starom budilniku me naucio ocitati vrijeme dana. Za tetku sam uvijek ostao "moj mali Aleksandar" - kao dijete, i kasnije, kada sam od sedme godine živio kod oca i macehe, kada sam studirao i kada sam otišao u Njemacku. Jednom me posjetila u Njemackoj i hvalila se na povratku svakome, tko je htio saslušati i pricala o mojem životu i uspjehu - sve je bilo ispod (umjesto iznad!) svakog ocekivanja, rekla je! Kakav istiniti lapsus!
Narucio sam kavu u bistrou na željeznickoj stanici, stavio šišarke u kufer i kliker na stol pokraj šalice sa kavom i cekao na dolazak vlaka. Bilo mi je sasvim svejedno da cu izazvati podsmijeh konobara, kada sam stavio kliker pred oko i kroz njega gledao na peron. U klikeru sam ugledao kako upravo zviždeci projuri velika crna parna lokomotiva manevarka...
- Što vidite u klikeru, da stalno gledate kroz njega? - upita konobar kada se zahvalio za napojnicu i nasmiješio se naglašeno prijateljski, da bi prekrio cudenje.
- Cvrcka u borovoj šumi, puževe kucice pale sa kišom i zrikavce, protjerane iz raja! - rekao sam i poceo se smijati, kao da me netko škakljao pod stopalima.
Konobar je stajao za trenutak ukipljeno i kiselo se smješkao u nadi da necu otkriti njegove misli. Moj vlak je upravo ulazio na peron...

Za uspomenu na
Danicu Vujatovic, Savu Vujatovic, Krešu Dujmovica, Arsena Kostica i...na puni mjesec nad tvrdavom.

[Peky]

Napisao : Stiv


Crtice iz kraja !

Prvomajski praznici uz kicenje grada i izloga . Diviti se nasem Vuku Karadzicu , Tacki , koji je mastovito ukrasavao izloge pisuci ona slova , pa smo ih kopirali . Konji i kola sa Mlinice i Kevljanac kocijas Jure mali i natovari se to spravama pa u Burum nastupati , jer sav ce se kraj tu sleci . Vojna muzika , janjci glavom placaju , zastave , zakletve za izgradnju i izvrsenje svakoga zadatka , .... Prve tresnje , ko ce prvi probiti led pa se okupati u ledenoj Krki i tako najaviti sezonu . Brzica , Sarena , Krkini virovi , pa i od Orasnice , skole plivanja sa rucno izradjenim krpenim kostimima , a neki su se sakrivali i oko sevara , jer ni toga imali nisu na sebi .Prvi asvalt krsten je sa najvecim biciklistickim imenima Univerzuma a ne samo Svijeta , pa se i dan danas zna cuti : “Nebi ga Levacic stigao”. Trivic , Medic Bosko , Levacic i Zadrani braca Bailo . Svi su danasnji vitezovi staza nula za njih . Nula za vijeke vijekova .
29-ti Novembar , Dan Republike , svecana akademija u Domu JNA , mi “Partizanovci” treba da odvjezbamo , ali niks ?! “Nece moja omladina , s’ razumio ti mene sa drvenim puskama . Daj prave “! Moradose ih donjeti navrat nanos za nas dvanaest i moj Petre , 280 taktova sa pravim puskama , koje su u ondasnjim rucicama bile kao perce , jer se je na dosta mijesta u vijezbi moralo sa njima jednom rukom baratati . Aplauz nevidjen i ponovi . Slatke su crtice onog gorkog zivota , pa da se pokusaju izmijesati sa buducnoscu , koja bez proslosti ne moze da stoji jer ona bajkovitost nije za zaborav , pa veo zaborava na ono ne smije da pane i to bez obzira sta se dijecacki opisiva , a to je sa ciljem da bude kao neki podsjetnik , ali tvoja je generacija dosla na gotovo i ovo ti je nelogicno . Ih , kad klanac kod klaonice ne more da proguta sve sta Krka i Orasnica donesu pa dobijemo kratkotrajno Zuto more , koje se preko noci izbistri , a u rano proljece iz one smaragdno zelene boje vode koja se pojavi kad pocmu umirati snjegovi Dinare