KNEZEVITS DE OCESTOVO

 

 STIT : poluokrugli stit je okomito razdijeljen; u desnom zlatnom polju stita je srebrno brdo na kojem je crvena kruna iz koje raste crveni krst: u lijevom plavom polju stita, iz lijevog ruba stita, izvire crna ruka, obucena srebrnim oklopom, koja u saci drzi srebrni mac obavijen zelenom grancicom (uljika).

NAKIT:  iznad stita dvije kacige: iznad desne kacige zlatna kruna iz koje raste lijevo okrenut andjeo; iznad lijeve kacige zlatna kruna na kojoj su ukrsteni episkopski stap i srebrni krst.

PLAST:  s desne strane crveno zlatni, a s lijeve plavo srebrni.

PLEMSTVO:  Knezevici su srpska plemicka porodica iz Ocestova. Plemstvo i grb dobio je Stefan Knezevi u Becu, 05.07.1867. godine. Stefan (15.06.1806.-28.01.1890.) bio je dalmatinski episkop. Rodio se u Ocestovu kod Knina. Bio je prvi dalmatinski pravoslavni episkop u Dalmaciji. Posvecen je za episkopa 06.03.1853. godine u Sremskim Karlovcima, a dotle je bio arhimandrit manastira Krke. Osnovao je 16.07.1835. godine Konzistoriju u Zadru i bolje je uredio prezbiterijate i parohije. Preustrojio je 1863. godine bogoslovno sjemeniste u Zadru. Osnovao je 1869. godine fond za svestenicke udovice i sirocad. Pravoslavni bogoslovski fakultet u Cernovcima dao je Knezevicu, uz pocasti i uvazavanja, doktorat 1879. godine, u isto vrijeme kada i Petranovicu.

Vladika Stefan Knezevic bio je veliki episkop dalmatinski i nacionalni radnik, koji se svojim rodoljubljem, zrtvom i radom i svojim velikim zaslugama i djelima ovjekovjecio. Po svom zivotu i radu, kao Srbin bio je vrijedan i revnosan cuvar svoje narodnosti, a kao uzoran arhijerej bio je neumoran branilac svoje pravoslavne crkve i kao takav uzivao je veliko povjerenje i ljubav svoga srpskog naroda i svoje pastve, kakvu je, na zalost, rijetko koji arhijerej uzivao u njegovo vrijeme.

Po pricanju njegovih savremenika, koji su u to vrijeme u citavom Srpstvu i pravoslavlju, ne samo u Dalmaciji, nego i u Vojvodini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, predstavljali njegovo misljenje, preko novina: "Srpski glas" (list) Zadar, "Srbobran" Zagreb, "Zastava" i "Branik" Novi Sad, "Samouprava" i "Odjek" Beograd, "Glas Crnogorca" Cetinje, i casopis "Vesnik" Beograd, i koji su prikazujuci ukupno djelovanje episkopa Stefana Knezevica, utvrdili:

1) da je na polju prosvjete ulozio veliki napor, te da je mnogo uradio podizanjem skola, sto je do njega bilo mnogo zapusteno, osnivanjem svoje zaklade za vaspitanje srpske dalmatinske omladine i upucivanje tada prvi put srpske omladine na visoke skole u Becu i Gracu.

2) da je u nasoj crkvi izveo punu organizaciju, koju je postavio na savremenu osnovu i u njen zivot i rad uneo puno aktivnosti i poleta sa jakim rodoljubivim obiljezjem. On je ustrojio Konzistoriju i izveo uredjenje parohija, preustrojio Bogoslovni zavod u Zadru i uspio da ga podigne i uzvisi, te da oko njega okupi najbolje snage. Preustrojio je i Sjemeniste u Zadru i uspio da sa Bogoslovskim zavodom i Sjemenistem stvori jedan dobar i izobrazen svestenicki narastaj. Mnogo je radio na podizanju i obnavljanju manastira, crkava i parohijskih domova, uredio je i poboljsao materijalno stanje svestenika, te osnovao Fond za udovice i svestenicku sirocad. Jednom recju, za nasu prosvjetu je mnogo uradio.

3) da je u svim srpskim poslovima, po kazivanju vodje Srba u Primorju Save Belanovica, vladika Stefan Knezevic, uvijek bio ucesnik i u njima prednjacio. Jos kao mlad kaludjer bio je cuven, pa su se njemu obracali rodoljubi iz bliza i daljine. Bio je tada medju prvim u Narodnoj stranci. I kao takav predvodio je dvanaestoricu narodnih zastupnika u Bec, da na najvisem mjestu Caru iskazu zelje i tuzbe naroda.

Medjutim, vec 1862. godine vladika Stefan Knezevic se razocarao, te se uvjerio da se u Narodnoj stranci o srpskim interesima slabo i nikako ne vodi racuna, vec samo o hrvatskim interesima i katolickoj crkvi, i da je njen glavni cilj ujedinjenje sa Hrvatskom. Napusta Narodnu stranku i istupa iz nje i obrazuje Samostalnu srpsku grupu, koja prema datim prilikama i srpskim interesima povremeno saradjuje sa autonomasima, posebno sa njezinim slavenskim krilom, kome je na celu bio Bajamonti. Kao realist u politici saradjivao je povremeno i sa Vladom.

Tada se izdvojio iz Narodne stranke i poceo da samostalno politicki radi, vodi cisto realisticku politiku, taktizirajuci cas sa autonomasima, cas sa Vladom. Tada je jezuitski pocela borba protiv Vladike Knezevica, raznim klevetama i podmetanjima. U to vrijeme stvara se neraspolozenje protiv vladike Knezevica, a tome su doprinjeli i sami Bokeljci sa Stjepanom Mitrom Ljubisom, dijelom zbog njegove surevnjivosti o vodjstvu Srba na Primorju, a dijelom zbog njegove predrasude da je vladika Knezevic bio protiv osnivanja posebne Boko-Kotorske eparhije, na koju je on htio da dovede svoga brata Visariona, kasnijeg mitropolita cetinjskog, iako se kasnije korespodencijom Patrijarha Samuila Masirevica, bas naprotiv utvrdilo da vladika Knezevic nije bio protivan osnivanju te eparhije.

U toj borbi vladika Knezevic se nije dao pokolebati. Ostao je uporan u svom stavu i drzanju. Govorio je srpskim prvacima koji su iza njega ostali u Narodnoj stranci da im je put pogresan, jer kod hrvatskih vodja u Narodnoj stranci sve vise preovladava hrvatski eskluzivizam i briga za katolicku crkvu i ujedinjenje sa Hrvatskom, i da u njima nema iskrene teznje za bratskom saradnjom sa Srbima, pa ce i na tome putu dozivjeti veliko razocarenje.

I doista, poslije nekoliko godina, bezobziran ekskluzivizam Hrvata, stvaran sa vecim uticajem katolickog klera u Narodnoj stranci, Srbe je sve vise razocaravao u bratsku saradnju sa Hrvatima, dok 1878. godine ne nastupi potpuno razocarenje dogadjajima i postupcima prethodne i te godine, koje ih prisili da napuste Narodnu stranku u junu 1879. godine, osnuju svoju posebnu "Srpsku Stranku na Primorju", i svoj organ "Srpski list". Tada su svi priznali da je put vladike Knezevica bio ispravan. Kao sto je vladika Knezevic bio prvi medju osnivacima Srpske stranke koje se uvijek drzao, tako je isto bio medju prvima i kod osnivanja "Srpskog lista", koga je politicki, materijalno i moralno pomagao.

Njegov put i politika u odbrani narodnosti i crkve bio je jedini pravilan, a to nitko nije jednostavnije niti dublje iskazao kao Zadarsko crkveno opstinstvo u posmrtnici njegovoj: "Umre vredan cuvar pravoslavne vjere i srpske narodnosti Stefan Knezevic, episkop celican u karakteru, stalan u nacelu. Narod svoj upucivao na stazu srece i napretka, potpomagao je rad i prosvijetu, bio uvjek nad stadom svojim, duboko je mislio o sudbini svoga naroda, besjedio nam je da se nikad ne odricemo svoje pradjedovske vjere, da pazimo na savjest svoga imena i velicanstvenog plemena. Srbin je bio zborom i tvorom".

 

Koliko je bio Srbin i koliko je u sebi duboko osjecao srpsku misao, najbolje pokazuju ove nekolike cinjenice:

1) Proslavu Vidovdana, u kosovskoj godini 1889. na Kosovu kod Knina vladika Knezevic, starac u 83. godini, lukavo i mudro, necujno i bez muke, organizovao je i skupio nevidjeno prisustvo svestenika i naroda na kojoj je toga dana osvetio novu crkvu, koju je namijenio srpskom muceniku svetom knezu Lazaru, sam vrsio opelo junacima poginulim za vjeru i otadzbinu. Sav taj drugi obred sijedi starac je izdrzao bez odmora i muke. Koliko je Srpstva, ovakve svecanosti nije bilo nigdje, a to je sve djelo vladike Stefana Knezevica.

2) Njegov testament  kojim je citavo svoje imanje pribavljeno trudom i stednjom zavestao i ostavio za dobrotvorne svrhe srpskom narodu, za koga je jedino i zivio i koga je iznad svega ljubio, i kojim je naredio da se sva njegova imovina, za slucaj da se njegov narod pocne odricati vjere pravoslavne i narodnosti svoje, "ima prenijeti u milu Knezevinu matere Srbije", te da istom imovinom upravlja vlada i Mitropolit Srbije. Ovo je najverovatnije ostao jedinstven primjer u precanskom Srpstvu. Do tada, a ni poslije njega do danas to nitko nije ucinio. Ovakav testament zasigurno dokazuje koliko je vladika Knezevic duboko, zarko i njezno volio Srpstvo i Srbiju.

3) Osnovao je mnoge fondacije za potrebe nasih skola i nase crkve, za srpski podmladak i sirocad.

4) Preporucio je da mu na pogrebu, od Kistanja pa sve do manastira Krke (blizu pet kilometara) gdje je sahranjen, seljaci-vjernici pjevaju srpske narodne pesme, jer su se na njegovom Episkopskom dvoru, u svakoj prigodi redovito, uz gusle, pjevale narodne pjesme.

Ovo je samo dio primjera, medju mnogima, koliko je vladika Knezevic volio Srpstvo i pravoslavlje. Koliko je Knezevic bio ljubimac naroda svoga, koji je u vladici gledao velikog branitelja prava i interesa, najbolje je izrazio Sava Bjelanovic, vodja Srba na Primorju, ovim rijecima: "U narodu je vladika Knezevic bio voljen i narod mu je bio jako privrzen".

Iznad svega, njegov velicanstveni i dotad nevidjeni sprovod od Zadra do manastira Krke, njegove grobnice i vjecne kuce, najbolje govore koju je narodnu ljubav uzivao vladika Knezevic. Medjutim u odbrani Srpstva i pravoslavlja na Primorju vladika Kneevic je bio na velikoj visini. U ocima Srbije, vladika Knezevic je bio kao Srbin najcistiji predstavnik srpske misli na Primorju, a kao srpski episkop budni i neumorni cuvar svoje narodnosti i vjere. Za Srbe u Vojvodini, vladika Knezevic je predstavljao episkopa koji se borio za pravoslavlje i srpsku narodnost. Za Srbe u Hrvatskoj - episkopa koji stoji na braniku svoje crkve i narodnosti protiv svih nasrtaja Rima i katolike crkve. Rusiju je vladika Knezevic posebno volio i bio je sa njom stalno u vezi preko Mitropolita Mihajla.

Vladika Knezevic se sav predao osnivanju Srpske stranke i Srpskog lista. Srpski list bez njegove materijalne pomoci ne bi mogao izlaziti. Zbog svojih veza i odanosti Srpskoj stranci i Srpskom listu, vladika je imao vrlo teskih i mucnih dana i momenata. Bez obzir na sve to, on je do kraja zivota ostao vjeran Srpskoj stranci i njenom programu. Zbog toga su ga protivnici nazvali popom, a stranku "Pravoslavno - popovskom i kaludjerskom strankom".

Godina 1918. bila je godina ujedinjenja i oslobodjenja Dalmacije, dogadjaji su dali za pravo politici vladike Knezevica. Srpska vojska je novembra 1918. oslobodila Dalmaciju od Austrije i sprecila njenu okupaciju od strane Italije po Londonskom ugovoru. Odlukom Narodnog vijeca u Splitu Dalmacija je trazila da se ujedini sa Srbijom. Tim ujedinjenjem data je puna satisfakcija politici vladike Knezevica.

Sasvim prirodno i logicno da je na proslavi 550. godisnjice bitke na Kosovu i 50. godisnjice osvecenja crkve Lazarice na dalmatinskom Kosovu, drzane 1939. godine, odana dostojna posta vladici Knezevicu kao najizrazitijem i najboljem predstavniku srpske misli na Primorju, organizatoru dalmatinske crkve, narodnom dobrotvoru i znamenitom vladici.

"Kad bi Srpstvo", rekao je jedan srpski list, govoreci o zaslugama vladike Stefana Knezevica, "imalo u svome krilu ovako rodoljubivih crkvenih poglavica kao sto je vladika Knezevic, to bi danas narodne stvari malo drugacije stajale. Narod srpski ukazao bi ima za zasluge svoju osobitu ljubav i postovanje... Nase vladike sa svestenstvom mogu najvise pomoci da procvjeta narodna stvar. Uz druge narodne cinioce nek i oni prorade na narodnoj njivi, i poznjece plodove truda svojih".

Vladika Stefan Knezevic tu svoju duznost je ucinio.

   

Skinuto sa : www.komunikacija.org.yu